Dobitnici nagrada

Kada je Joan Larson preuzela od Raya Minklera mjesto direktorice hora srednje škole Minnetonka 1976. godine, postala je tek druga osoba koja je ikada obavljala tu poziciju i znala je da je čeka velika odgovornost. Ali tokom sljedećih 18 godina, Joan je dotaknula živote stotina učenika i ostavila naslijeđe inspiracije i strasti za muzikom koje se nastavlja i danas.

Dok mnogi odrasli izbjegavaju rad s tinejdžerima, Joan je osjećala strast prema tome. "Uživala sam u činjenici da sam dio toga što sam im pomagala da dostignu odraslu dob i što sam vidjela prilike ne samo u muzici, već i u drugim stvarima", kaže ona. Joan je svoje učenike naučila važnim životnim lekcijama, usađujući im važnost grupne podrške i timskog rada. "U horu niko nije samo redar, svi učestvujete", govorila bi svojim učenicima. "U horu radimo zajedno i svi smo zajedno u ovome."

Jedna stvar koju je Joan primijetila kada je počela raditi u srednjoj školi Minnetonka bila je činjenica da se ženski hor smatrao "najnižom stvari na hijerarhiji". Želeći to promijeniti, dala im je nove kostime i novo ime, 'Tonka Treble Singers'. Joan je također željela podići razumijevanje djevojaka o njihovom talentu. Podsjećala ih je da "da, mi smo u ženskom horu, ali radimo muziku istog kalibra kao i Koncertni hor", najbolji hor u Minnetonki.

Pored transformacije ženskog hora, nešto što je istinski definiralo Joaninu nastavničku karijeru u srednjoj školi Minnetonka bila je tradicija pjevanja Horskog blagoslova, ili "Gospod te blagoslovio i čuvao", na kraju svakog koncerta. Tradicija je započela kada su horovi iz njegovog rodnog grada pjevali ovu pjesmu dok je odlazio u Drugi svjetski rat. Rekao je da će, ako se sigurno vrati kući, tu pjesmu pjevati na kraju svakog koncerta. Održao je svoje obećanje, došavši u MHS kao dirigent hora 1953. godine. Joan je održala tu tradiciju tokom svog boravka u Minnetonki i ona se i danas pjeva.

„Još uvijek dobijam poruke od učenika koji kažu koliko im je taj muzički komad značio“, kaže Joan. „Oni osjećaju... da su sama muzika i njen tekst nešto što je govorilo njihovom srcu, čak i kroz neke prilično teške situacije.“

Uz ovu tradiciju, odlazak na turneje sa svojim horovima bila je još jedna stvar koju je Joan najviše voljela u vezi sa svojim poslom jer ih je vidjela kao prilike za svoje učenike da prošire svoje vidike. "Željela sam da djeca... vide 'u redu, ima više mjesta od Minnetonke'", kaže ona. Na putovanju u New York City, Joan i njeni učenici prisustvovali su mjuziklu u Harlemu o historiji crnačke muzike. Budući da je Minnetonka bila i još uvijek jeste većinski bijela četvrt, Joan je ovo vidjela kao priliku da njeni učenici uče o crnačkoj kulturi i da je bolje cijene. Njeni učenici su voljeli predstavu, pa su čak i nakon toga kupili svaku kasetu koja je bila dostupna za prodaju. Godinu dana kasnije, na turneji u Chicagu, Joan je odvela svoje učenike u crnačku crkvu gdje su pozvani da pjevaju za kongregaciju. "To je jedno od najboljih iskustava za ovu djecu koja su doživjela ovakav događaj."

Kada nije dirigovala svojim horovima, Joan je režirala mjuzikle i trenirala pjevače za takmičenja. Ostajala je do kasno u noć i koristila pauze za ručak kako bi individualno radila sa učenicima. "Smatrala sam da su djeci potrebna individualna postignuća kao dio njihove pripreme za odrasli život", kaže Joan.

Danas, mnogi Joanini bivši učenici nastavili su pjevati nakon srednje škole i svoj uspjeh pripisuju njenom inspirativnom podučavanju. Jedan učenik, Charlie Thomas, pjeva u području Minneapolisa/St. Paula. "I danas sam horski pjevač, sa 53 godine, zahvaljujući mnogim stvarima koje sam naučio od [Joan], i vokalnim i životnim lekcijama", kaže Charlie.

Joan ohrabruje današnje učenike da se bave muzikom tokom srednjoškolskih godina, posebno horom. "To je jedina vještina koju će steći nakon srednje škole kako bi je mogli koristiti u odraslom životu kao odgovor na lude rasporede s kojima će biti upleteni", kaže ona. "Pjevanje je nešto čega će se moći držati dugo nakon što prestanu igrati hokej, fudbal ili bilo koju atletiku, to će biti nešto što će imati cijeli život."