Dobitnici nagrade

Kada je Joan Larson preuzela mjesto direktora hora srednje škole Minnetonka od Raya Minklera 1976. godine, postala je tek druga osoba koja je ikada bila na toj poziciji i znala je da ima velike cipele za popuniti. Ali tokom narednih 18 godina, Joan će dotaknuti živote stotina učenika i ostaviti nasljeđe inspiracije i strasti za muzikom koja traje i danas.

Dok mnogi odrasli zaziru od rada s tinejdžerima, Joan je osjećala strast prema tome. "Uživala sam u činjenici da sam bila dio pomaganja da dostignu odraslu dob i da vidim prilike ne samo u muzici, već i u drugim stvarima", kaže ona. Joan je svoje učenike naučila važne životne lekcije, usađujući im važnost grupne podrške i timskog rada. "U horu, niko nije klupač, svi učestvujete", govorila je svojim učenicima. "U horu, radimo zajedno i svi smo u ovome zajedno"

Jedna stvar koju je Joan primijetila kada je počela raditi u srednjoj školi Minnetonka bila je činjenica da se na ženski hor gledalo kao na "najnižu stvar na totemskom stupu". Želeći to promijeniti, dala im je novu odjeću i novo ime, 'Tonka Treble Singers'. Joan je također željela podići razumijevanje djevojaka o njihovom talentu. Podsjetila bi ih da "da, mi smo u ženskom horu, ali radimo muziku istog kalibra kao i Koncertni hor", najbolji hor u Minnetonki.

Osim transformacije ženskog zbora, nešto što je uistinu definiralo Joaninu učiteljsku karijeru u srednjoj školi Minnetonka bila je tradicija pjevanja horskog blagoslova, ili "Gospod te blagoslovio i zadržao", na kraju svakog koncerta. Tradicija je započela kada su horovi Raya Minklera otpjevali ovu pjesmu dok je odlazio u Drugi svjetski rat. Rekao je da će, ako se sigurno vrati kući, tu pjesmu otpjevati na kraju svakog koncerta. Održao je svoje obećanje, došavši u MHS kao direktor hora 1953. godine. Joan je održala tu tradiciju živom tokom svog vremena u Minnetonki, a pjeva se i danas.

"Još uvijek dobivam bilješke od učenika koji govore koliko im je to muzičko djelo značilo", kaže Joan. "Oni osjećaju... sama muzika i njen tekst su nešto što je govorilo njihovom srcu, čak i kroz neke prilično teške situacije."

Uz ovu tradiciju, odlazak na turneje sa svojim horovima bila je još jedna stvar koju je Joan također najviše voljela u svom poslu jer ih je vidjela kao priliku za svoje učenike da prošire svoje horizonte. "Želio sam da djeca... vidi 'U redu, ima više mjesta od Minnetonke'", kaže ona. Na putovanju u New York, Joan i njeni učenici prisustvovali su mjuziklu u Harlemu o historiji crnačke muzike. Kako je Minnetonka bila i još uvijek je većinski bijeli okrug, Joan je to vidjela kao priliku za svoje učenike da nauče i bolje cijene crnu kulturu. Njeni učenici su voljeli emisiju, pa čak i kupili svaku kasetu koja je bila dostupna za prodaju nakon toga. Godinu dana kasnije, na turneji po Chicagu, Joan je odvela svoje učenike u crnačku crkvu gdje su bili pozvani da pjevaju za kongregaciju. "To je jedno od najboljih iskustava za ovu djecu da su doživjeli ovakav događaj."

Kada nije vodila svoje horove, Joan je režirala mjuzikle i trenirala pjevače za takmičenja. Ostala je do kasno u noć i uzimala pauze za ručak kako bi radila sa studentima pojedinačno. "Osjećala sam da djeca trebaju individualna postignuća kao dio njihove pripreme za odrasli život", kaže Joan.

Danas su mnogi Joanini bivši učenici nastavili pjevati nakon srednje škole i svoj uspjeh pripisuju njenom inspirativnom podučavanju. Jedan student, Charlie Thomas, pjevač je u području Minneapolisa/St. Paula. "I danas sam horska pjevačica, u dobi od 53 godine, zahvaljujući mnogim stvarima koje sam naučila od [Joan], i vokalnim i životnim lekcijama", kaže Charlie.

Joan ohrabruje današnje učenike da učestvuju u muzici tokom srednjoškolskih godina, posebno u horu. "To je jedina vještina koju će napustiti iz srednje škole kako bi je mogli koristiti u odraslom životu kao odgovor na lude rasporede u koje će biti uključeni", kaže ona. "Pjevanje je nešto što će moći zadržati dugo nakon što prestanu igrati hokej ili nogomet ili bilo koju atletiku, to će biti nešto što će imati cijeli život."